POLITIKA BOSNE I HERCEGOVINE

Bosna i Hercegovina je po svom državnom uređenju jedinstvena u svijetu. Njeno uređenje je republičkog karaktera, iako BiH ne funkcioniše niti se definiše kao republika zbog složenosti jedinica na koje se dijeli (entiteti i kantoni). Nezavisnost je stekla 1. marta 1992., nakon što se referendumom o nezavisnosti odvojila od SFRJ, iz koje su prethodno istupile Slovenija, Hrvatska i Makedonija. Vlada se po trenutnom ustavu počela sastavljati od 14. decembra 1995. godine nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je zaustavio rat. Glavni grad države je Sarajevo.

USTAV

Ustav Bosne i Hercegovine je donesen aneksom 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, potpisanog u Parizu 14. decembra 1995. godine.

PREDSJEDNIŠTVO

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine sastoji se od tri člana, iz svakog konstituivnog naroda po jedan, koji se izmjenjuju na mjestu predsjednika predsjedništva svakih osam mjeseci. Njih izravno bira narod: Federacija bira predstavnika Bošnjaka i predstavnika Hrvata, a Republika Srpska bira predstavnika Srba. Član predsjedništva sa najviše glasova obično postaje prvi predsjednik predsjedništva. Mandat Predsjedništva traje četiri godine.

Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje predsjedništvo, a odobrava Parlamentarna skupština. Predsjedavajući zatim imenuje ministre. Predsjedništvo je nadležno za odbranu Bosne i Hercegovine, te za vođenje vanjske politike (imenovanje ambasadora, predstavljanje BiH u drugim država i organizacijama, potpisivanje međunarodnih sporazuma i sl.). Predsjedništvo također ima pravo pomilovati osuđenike, na prijedlog Ministarstva pravde. Predsjedništvo mora provoditi sve odluke Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

PARLAMENTARNA SKUPŠTINA

Parlamentarna skupština je najviše zakonodavno tijelo Bosne i Hercegovine. Ona se sastoji od dva doma: Predstavnički dom i Dom naroda.

Predstavnički dom se sastoji od 42 poslanika, od kojih se dvije trećine biraju u Federaciji, a jedna trećina u Republici Srpskoj. Mandat poslanika je četiri godine, te se biraju neposredno na Općim izborima. Da bi se određeni zakon usvojio u Predstavničkom domu, potrebno je najmanje 2/3 glasova, te najmanje jedna polovina iz Federacije i Republike Srpske. Ovaj princip tzv. entitetskog glasanja je često destruktivan po Bosnu i Hercegovinu, jer omogućava da 23% poslanika u Predstavničkom domu, zaustavi usvajanje određenog zakona.

Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trećine iz Federacije (5 Hrvata i 5 Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (5 Srba). Određeni zakon usvojen u Predstavničkom domu se može poništiti ukoliko se utvrdi da određeni zakon ugrožava vitalni nacionalni interes nekog od konstitutivnih naroda.

VIJEĆE MINISTARA

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je najviši izvršni organ vlasti u Bosni i Hercegovini, te obavlja dužnost vlade. Sastoji se od 10 članova: 9 ministara i jednog predsjedavajućeg. Predsjedavajućeg imenuje Predsjedništvo BiH, a ostale članove Predsjedavajući. Parlamentarna skupština potvrđuje i odobrava Vijeće ministara.

Vijeće ministara predlaže zakone Parlamentarnoj skupštini, te provodi njene odluke.

SUDSKA VLAST

Ustavni sud Bosne i Hercegovine je najviša i konačna instanca u pravnim pitanjima i broji devet članova: četiri se biraju iz Predstavničkog doma Federacije, dva se biraju iz Narodne skupštine Republike Srpske, a tri člana bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konzultacija sa Predsjedništvom zemlje.

Državni sud Bosne i Hercegovine ima tri odjeljenja: krivično, upravno i apelaciono.

Krivično odjeljenje ima tri odjela – Odjel I za ratne zločine, Odjel II za organizirani kriminal i Odjel III za opći kriminal. Upravno odjeljenje ima parnični referat i jedno vijeće. Apelaciono odjeljenje ima Odjel I za ratne zločine, Odjel II za organizirani kriminal, Odjel III za opšti kriminal i žalbe na odluke Upravnog odjeljenja.

URED VISOKOG PREDSTAVNIKA

Ured Visokog predstavika Bosne i Hercegovine (OHR) je vodeća organizacija za civilni aspekt implementacije mira u BiH. Dejtonskim mirovnim sporazumom, koji je potpisan 1995. godine, visoki predstavnik je u ime međunarodne zajednice zadužen da nadgleda provedbu civilnih aspekata Mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini. Visoki predstavnik također ima zadatak da koordinira aktivnosti međunarodnih civilnih organizacija i agencija koje djeluju u zemlji.

Evropski parlament bira visokog predstavnika.

ADMINISTRATIVNA PODJELA

Bosna i Hercegovina je sastavljena od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske i Distrikta Brčko koje ne pripada ni jednom od entiteta, nego se nalazi pod kontrolom državnih institucija i međunarodne zajednice. Entiteti su nastali u Dejtonskom sporazumu 1995. godine, zbog ogromnih promjena u etničkoj slici zemlje.

Entiteti imaju svoju zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast.

Treći nivo političke podjele, nakon entiteta i federalne vlade, su kantoni. Federacija Bosne i Hercegovine se sastoji od deset kantona. Svi oni imaju svoju kantonalnu vladu, koja se nalazi pod zakonom Federacije. Neki kantoni su etnički mješoviti i imaju specijalne sisteme, kako bi se očuvala prava svih naroda.

Zadnji nivo političke podjele Bosne i Hercegovine su općine. BiH se sastoji od 141 općine, od kojih su 79 u Federaciji Bosne i Hercegovine, a 62 u Republici Srpskoj. I općine također imaju svoju vladu i službe, i uglavnom su obrazovane oko najznačajnijeg grada ili mjesta u području. Svaki kanton sastoji se od nekoliko općina. Općine se dijele na mjesne zajednice.

IZBORI

Izbori u Bosni i Hercegovini se održavaju svako četiri godine, te se dijele na opće i općinske izbore. Na općim izborima se biraju članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Predstavničkog doma BIH, Predstavničkog doma Federacije, Narodne skupštine Republike Srpske, Predsjednik Republike Srpske, te Parlamenta Brčko Distrikta. Na općinskim izborima se biraju članovi općinskih vijeća i načelnici općina.

Zaposlene osobe sa najmanje 16 godina starosti imaju pravo glasa, dok nezaposleni pravo glasa dobiju sa 18 godina starosti[1].

[1] https://bs.wikipedia.org/wiki/Politika_Bosne_i_Hercegovine

USTAV BiH

Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, parafiranim 21.11.1995. godine u Daytonu (SAD) i potpisanim 14.12.1995. godine u Parizu dogovorena su osnovna načela državno-pravnog i političkog uređenja Bosne i Hercegovine. Sastavni dio ovog Sporazuma, kao njegov Aneks 4, je Ustav Bosne i Hercegovine, koji osim Preambule ima i 12 članova. Ustavom su, u Članu 1. određena osnovna načela kao što su kontinuitet, demokratski principi, sastav, promet roba, usluga, kapitala i lica, glavni grad, simboli i državljanstvo Bosne i Hercegovine. Ostalim članovima Ustava određena su i obrađena, između ostalog, pitanja ljudskih prava i fundamentalnih sloboda, nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta, Parlamentarna skupština, Predsjedništvo, Vijeće ministara, Stalni komitet za vojna pitanja, Ustavni sud, Centralna banka, finansije i budžet, opće odredbe, amandmani, prelazne odredbe i stupanje na snagu

Ustav Bosne i Hercegovine

Preambula
Oslanjajući se na poštovanje ljudskog dostojanstva, slobode i jednakosti,
Posvećeni miru, pravdi, toleranciji i pomirenju,
Ubijeđeni da demokratski organi vlasti i pravične procedure najbolje stvaraju miroljubive odnose unutar pluralistickog društva,
U želji da podstaknu opće blagostanje i ekonomski razvoj kroz zaštitu privatnog vlasništva i unapređenje tržišne privrede,
Vođeni ciljevima i načelima Povelje Ujedinjenih naroda,
Opredijeljeni za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost Bosne i Hercegovine u skladu sa međunarodnim pravom,
Odlučni da osiguraju puno poštovanje međunarodnog humanitarnog prava,
Inspirisani Univerzalnom Deklaracijom o ljudskim pravima, Međunarodnim paktovima o građanskim i političkim pravima, odnosno o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, i Deklaracijom o pravima lica koja pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, kao i drugim instrumentima ljudskih prava,
Podsjećajući se na Osnovna načela usaglašena u Ženevi 08.09.1995. godine i u Njujorku 26.09.1995. godine, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine:

Član I
Bosna i Hercegovina 1. Kontinuitet

Republika Bosna i Hercegovina, čije je zvanično ime od sada "Bosna i Hercegovina", nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.

2. Demokratska načela

Bosna i Hercegovina je demokratska država koja funkcioniše u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora.

3. Sastav

Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (u daljem tekstu "entiteti").

4. Kretanje roba, usluga, kapitala i lica

Postoji sloboda kretanja širom Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja lica, roba, usluga i kapitala širom Bosne i Hercegovine. Nijedan entitet neće provoditi bilo kakvu kontrolu na granici između entiteta.

5. Glavni grad

Glavni grad Bosne i Hercegovine je Sarajevo.

6. Simboli

Bosna i Hercegovina će imati one simbole koje svojom odlukom odredi Parlamentarna skupština i potvrdi Predsjedništvo.

7. Državljanstvo

Postoji drzavljanstvo Bosne i Hercegovine, koje reguliše Parlamentarna skupština, i državljanstvo svakog entiteta koje regulišu sami entiteti, pod uslovom da:
a) Svi državljani bilo kojeg entiteta su, samim tim, državljani Bosne i Hercegovine.
b) Nijedno lice ne može biti arbitrarno lišeno državljanstva Bosne i Hercegovine, ili državljanstva entiteta, ili na drugi način ostavljeno bez državljanstva. Niko ne može biti lišen državljanstva Bosne i Hercegovine, ili entiteta po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili bilo koji drugi status.
c) Sva lica koja su bila državljani Republike Bosne i Hercegovine, neposredno prije stupanja na snagu ovog Ustava, su državljani Bosne i Hercegovine. Državljanstvo lica koja su naturalizovana poslije 6. 4. 1992. godine, a prije stupanja na snagu ovog Ustava, regulisat će Parlamentarna skupština.
d) Državljani Bosne i Hercegovine mogu imati državljanstvo druge države, pod uslovom da postoji bilateralni ugovor između Bosne i Hercegovine i te države kojim se to pitanje uređuje, a koji je odobrila Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV, stav 4, tačka (d). Lica sa dvojnim državljanstvom mogu glasati u Bosni i Hercegovini i u entitetima samo ako je Bosna i Hercegovina država njihovog prebivališta.
e) Državljanin Bosne i Hercegovine u inostranstvu uživa zaštitu Bosne i Hercegovine. Svaki entitet može izdavati pasoše Bosne i Hercegovine svojim državljanima, na način kako je to regulisala Parlamentarna skupština. Bosna i Hercegovina može izdavati pasoše onim državljanima kojima pasoš nije izdat od strane entiteta. Uspostaviće se centralni registar svih pasoša izdatih od strane entiteta i od strane Bosne i Hercegovine.

Član II
Ljudska prava i osnovne slobode 1. Ljudska prava

Bosna i Hercegovina i oba entiteta će osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda. U tu svrhu postoji Komisija za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao što je predviđeno u Aneksu 6 Opšteg okvirnog sporazuma.

2. Međunarodni standardi

Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima se direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.

3. Katalog prava

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
a) Pravo na život.
b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.
c) Pravo lica da ne bude držano u ropstvu ili potčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu.
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
g) Slobodu misli, savjesti i vjere.
h) Slobodu izražavanja.
i) Slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima.
j) Pravo na brak i zasnivanje porodice.
k) Pravo na imovinu.
l) Pravo na obrazovanje.
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

4. Nediskriminacija

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

5. Izbjeglice i raseljena lica

Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Oni imaju pravo, u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma, da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme neprijateljstava od 1991. i da dobiju kompenzaciju za svu takvu imovinu, koja im ne može biti vraćena. Sve obaveze ili izjave u vezi sa takvom imovinom, koje su date pod prisilom, ništave su.

6. Implementacija

Bosna i Hercegovina, i svi sudovi, ustanove, organi vlasti, te organi kojima posredno rukovode entiteti ili koji djeluje unutar entiteta podvrgnuti su, odnosno primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode na koje je ukazano u stavu 2.

7. Međunarodni sporazumi

Bosna i Hercegovina će ostati ili postati strana ugovornica međunarodnih sporazuma pobrojanih u Aneksu I ovog Ustava.

8. Saradnja

Svi nadležni organi vlasti u Bosni i Hercegovini će sarađivati sa, i obezbjediti neograničen pristup: svim međunarodnim posmatračkim mehanizmima ljudskih prava koji se uspostave za Bosnu i Hercegovinu; nadzornim tijelima koja se uspostave bilo kojim međunarodnim sporazumom navedenim u Aneksu I ovog Ustava; Međunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju (a naročito će se pridržavati naredbi koje su izdate po članu 29. Statuta Tribunala); i bilo kojoj drugoj organizaciji ovlaštenoj od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda sa mandatom koji se tiče ljudskih prava ili humanitarnog prava.

Član III
Nadležnosti i odnosi između institucija Bosne i Hercegovine i entiteta.
1. Nadležnost institucija Bosne i Hercegovine

Slijedeća pitanja su u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine:

1. a) Vanjska politika.
   b) Vanjskotrgovinska politika.
   c) Carinska politika.
   d) Monetarna politika, kao što je predviđeno članom VII.
   e) Finansiranje institucije i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.
   f) Politika i regulisanje pitanja imigracije, izbjeglica i azila.
   g) Provođenje međunarodnih i međuentitetskih krivičnopravnih propisa, uključujući i odnose sa Interpolom.
   h) Uspostavljanje i funkcionisanje zajedničkih i međunarodnih komunikacijskih sredstava.
   i) Regulisanje međuentitetskog transporta.
   j) Kontrola vazdušnog saobrać
2. Nadležnost entiteta
3. a) Entiteti imaju pravo da uspostavljaju posebne paralelne odnose sa susjednim državama, u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine.
   b) Svaki entitet će pružiti svu potrebnu pomoć vladi Bosne i Hercegovine kako bi joj se omogućilo da ispoštuje međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine, stim da će finansijske obaveze u koje je ušao jedan entitet bez suglasnosti drugog, a prije izbora Parlamentarne skupštine i Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ostati obaveza tog entiteta osim ukoliko je ta obaveza neophodna za nastavak članstva Bosne i Hercegovine u nekoj međunarodnoj organizaciji.
   c) Entiteti će ispuniti sve uslove za pravnu sigurnost i zaštitu lica pod svojom jurisdikcijom, održavanjem civilnih ustanova za primjenu pravnih propisa, koje će funkcionisati u skladu sa međunarodno priznatim standardima uz poštovanje međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, iz člana II ovog Ustava, i poduzimanjem ostalih odgovarajućih mjera.
   d) Svaki entitet može također sklapati sporazume sa državama i međunarodnim organizacijama uz saglasnost Parlamentarne skupš Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti da za određene vrste sporazuma takva saglasnost nije potrebna.
4. Pravni poredak i nadležnosti institucija
5. a) Sve vladine funkcije i ovlaštenja koja nisu ovim Ustavom izričito povjerena institucijama Bosne i Hercegovine pripadaju entitetima.
   b) Eniteti i sve njihove administrativne jedinice će se u potpunosti pridržavati ovog Ustava, kojim se stavljaju van snage zakonske odredbe Bosne i Hercegovine i ustavne i zakonske odredbe entiteta koje mu nisu saglasne, kao i odluka institucija Bosne i Hercegovine. Opšta načela međunarodnog prava su sastavni dio pravnog poretka Bosne i Hercegovine i entiteta.
6. Koordinacija

Predsjedništvo može odlučiti da podstakne međuentitetsku koordinaciju u stvarima koje se ne nalaze u okviru nadležnosti Bosne i Hercegovine predviđenim ovim Ustavom, izuzev ako se u konkretnom slučaju jedan entitet tome usprotivi.

5. Dodatne nadležnosti
6. a) Bosna i Hercegovina će preuzeti nadležnost u onim stvarima u kojima se o tome postigne saglasnost entiteta; stvarima koje su predviđene u Aneksima 5-8 Opšteg okvirnog sporazuma; ili koje su potrebne za očuvanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta, političke nezavisnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, u skladu sa podjelom nadležnosti među institucijama Bosne i Hercegovine. Dodatne institucije mogu biti uspostavljene prema potrebi za vršenje ovih nadlež
   b) U periodu od 6 mjeseci od stupanja na snagu ovog Ustava, entiteti će početi pregovore s ciljem uključivanja i drugih pitanja u nadležnost institucija Bosne i Hercegovine, uključujući korištenje izvora energije, i zajedničke privredne projekte.

Član IV
Parlamentarna skupština
Parlamentarna skupština ima dva doma:
Dom naroda i Predstavnički dom.
1. Dom naroda

Dom naroda se sastoji od 15 delegata, od kojih su dvije trečine iz Federacije (uključujući pet Hrvata i pet Bošnjaka) i jedna trećina iz Republike Srpske (pet Srba).
a) Nominovane hrvatske, odnosno bošnjačke delegate iz Federacije biraju hrvatski odnosno bošnjački delegati u Domu naroda Federacije. Delegate iz Republike Srpske bira Narodna skupština Republike Srpske.
b) Devet članova Doma naroda sačinjava kvorum, pod uslovom da su prisutna najmanje tri bošnjačka, tri hrvatska i tri srpska delegata.

2. Predstavnički dom

Predstavnički dom se sastoji od 42 člana, od kojih se dvije trećine biraju sa teritorije Federacije, a jedna trećina sa teritorije Republike Srpske.
a) Članovi Predstavničkog doma biraju se neposredno iz svog entiteta, u skladu sa izbornim zakonom kojeg će donijeti Parlamentarna skupština. Međutim, prvi izbori će biti održani u skladu sa Aneksom 3 Opšteg okvirnog sporazuma.
b) Većina svih članova izabranih u Predstavnički dom sačinjava kvorum .

3. Procedura
4. a) I jedan i drugi dom će biti sazvani u Sarajevu, najkasnije 30 dana nakon njihovog izbora.
   b) Svaki dom će većinom glasova usvojiti svoj poslovnik o radu i izabrati među svojim članovima jednog Srbina, jednog Bošnjaka i jednog Hrvata za predsjedavajućeg i zamjenike predsjedavajućeg, s tim da će mjesto predsjedavajućeg rotirati između ova tri lica.
   c) Sve zakonodavne odluke moraju biti odobrene od strane oba doma.
   d) Sve odluke u oba doma donose se većinom glasova onih koji su prisutni i glasaju. Delegati i članovi će ulagati najveće napore kako bi većina uključivala najmanje jednu trećinu glasova delegata ili članova sa teritorije svakog entiteta. Ukoliko većina ne uključuje jednu trećinu glasova delegata ili članova sa teritorije svakog entiteta, predsjedavajući i njegovi zamjenici će, radeći kao komisija, nastojati da u roku od tri dana od glasanja postignu saglasnost. Ukoliko ta nastojanja ne uspiju, odluke će se donijeti većinom onih koji su prisutni i glasaju, pod uslovom da glasovi protiv ne uključuju dvije trećine, ili više, delegata ili članova izabranih iz svakog entiteta.
   e) Predložena odluka Parlamentarne skupštine može biti proglašena destruktivnom po vitalni interes bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog naroda većinom glasova iz redova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata izabranih u skladu sa stavom 1, tačka (a). Za donošenje takve odluke biće potrebna saglasnost Doma naroda, izglasana od strane većine bošnjačkih, većine hrvatskih i većine srpskih delegata koji su prisutni i glasaju.
   f) Kada većina bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata stavi primjedbu na pozivanje na tačku (e), predsjedavajući Doma naroda će odmah sazvati Zajedničku komisiju, koja se sastoji od tri delegata, od kojih je svaki izabran iz redova bošnjačkih, hrvatskih i srpskih delegata, u cilju razrješenja tog pitanja. Ukoliko to Komisija ne uspije u roku od pet dana, predmet se upućuje Ustavnom sudu koji će po hitnom postupku preispitati proceduralnu ispravnost sluč
   g) Dom naroda se može raspustiti odlukom Predsjedništva ili samog Doma, pod uslovom da je odluka Doma o raspuštanju donijeta većinom koja uključuje većinu delegata iz reda najmanje dva naroda, bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog. Dom naroda koji je izabran u prvim izborima poslije stupanja na snagu ovog Ustava ne može biti raspušten.
   h) Odluke Parlamentarne skupštine neće stupiti na snagu prije nego što budu objavljene.
   i) Kompletni zapisnici sa rasprava u oba doma biće objavljivani, a njihove sjednice će, osim u izuzetnim situacijama u skladu sa poslovnikom, biti javne.
   j) Delegati i članovi ne mogu biti pozivani na krivičnu ili građansku odgovornost u pogledu bilo kojeg čina izvršenog u okviru dužnosti u Parlamentarnoj skupštini.
5. Ovlaštenja

Parlamentarna skupština je nadležna za:
a) Donošenje zakona koji su potrebni za provođenje odluka Predsjedništva ili za vršenje funkcija Skupštine po ovom Ustavu.
b) Odlučivanje o izvorima i iznosu sredstava za rad institucija Bosne i Hercegovine i za međunarodne obaveze Bosne i Hercegovine.
c) Odobravanje budžeta za institucije Bosne i Hercegovine.
d) Odlučivanje o saglasnosti za ratifikaciju ugovora.
e) Ostala pitanja koja su potrebna da se provedu njene dužnosti, ili koja su joj dodijeljena zajedničkim sporazumom entiteta.

Član V
Predsjedništvo

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine se sastoji od tri člana: jednog Bošnjaka i jednog Hrvata, koji se svaki biraju neposredno sa teritorije Federacije, i jednog Srbina, koji se bira neposredno sa teritorije Republike Srpske.

1. Izbor i trajanje mandata
2. a) Članovi Predsjedništva biraju se neposredno u svakom entitetu (tako da svaki glasač glasa za popunjavanje jednog mjesta u Predsjedništvu), u skladu sa izbornim zakonom kojeg donosi Parlamentarna skupš Međutim, prvi izbor će se održati u skladu sa Aneksom 3. Opšteg okvirnog sporazuma. Bilo koje upražnjeno mjesto u Predsjedništvu će biti popunjeno od strane odgovarajućeg entiteta, u skladu sa zakonom koji će donijeti Parlamentarna skupština.
   b) Mandat članova Predsjedništva koji su izabrani na prvim izborima traje dvije godine; mandat članova izabranih nakon toga će biti četiri godine. Članovi Predsjedništva mogu biti birani još jedan uzastopni mandat, a nakon toga nemaju pravo izbora u Predsjedništvu prije isteka četvorogodisnjeg roka.
3. Procedura
4. a) Predsjedništvo će usvojiti svoj poslovnik o radu koji će predvidjeti adekvatan vremenski rok za najavu sjednica Predsjedniš
   b) Članovi Predsjedništva će između sebe imenovati jednog člana za predsjedavajućeg. U prvom mandatu Predsjedništva, predsjedavajući će biti onaj član koji je dobio najveći broj glasova. Poslije toga, način izbora predsjedavajućeg, rotacijom ili na drugi način, odrediće Parlamentarna skupština u skladu sa članom IV, stav 3. c) Predsjedništvo će nastojati da usvoji sve odluke Predsjedništva - tj. one koje se tiču pitanja koja proizilaze iz člana V (3), tačke (a) do (e) - putem konsenzusa. Takve odluke mogu, pod uslovima iz tačke (d) ovog stava, usvojiti dva člana ukoliko svi pokušaji da se dostigne konsenzus ne uspiju.
   d) Član Predsjedništva koji se ne slaže sa odlukom, može odluku Predsjedništva proglasiti destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana po njenom usvajanju. Takva odluka će biti odmah upućena Narodnoj skupštini Republike Srpske, ukoliko je tu izjavu dao član sa te teritorije; bšnjačkim delegatima u Domu naroda Federacije, ukoliko je takvu izjavu dao bošnjački član; ili hrvatskim delegatima u istom tijelu, ukoliko je tu izjavu dao hrvatski član. Ukoliko takav proglas bude potvrđen dvotrećinskom većinom glasova u roku od 10 dana po upućivanju, osporavana odluka Predsjedništva neće imati učinka.
5. Ovlaštenja

Predsjedništvo je nadležno za:
a) Vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine.
b) Imenovanje ambasadora i drugih međunarodnih predstavnika Bosne i Hercegovine, od kojih najviše dvije trećine mogu biti odabrani sa teritorije Federacije.
c) Predstavljanje Bosne i Hercegovine u međunarodnim i evropskim organizacijama i institucijama i traženje članstva u onim međunarodnim organizacijama i institucijama u kojima Bosna i Hercegovina nije član.
d) Vođenje pregovora za zaključenje međunarodnih ugovora Bosne i Hercegovine, otkazivanje i, uz saglasnost Parlamentarne skupštine, ratifikovanje takvih ugovora.
e) Izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine.
f) Predlaganje godišnjeg budžeta Parlamentarnoj skupštini, uz preporuku Vijeća ministara.
g) Podnošenje izvještaja o rashodima Predsjedništva Parlamentarnoj skupštini na njen zahtijev, ali najmanje jedanput godišnje.
h) Koordinaciju, prema potrebi, sa međunarodnim i nevladinim organizacijama u Bosni i Hercegovini.
i) Vršenje drugih djelatnosti koje mogu biti potrebne za obavljanje dužnosti koje mu prenese Parlamentarna skupština, ili na koje pristanu entiteti.

4. Vijeće ministara

Predsjedništvo će imenovati predsjedavajućeg Vijeća ministara koji će preuzeti dužnost po odobrenju Predstavničkog doma. Predsjedavajući će imenovati ministra vanjskih poslova, ministra vanjske trgovine i druge ministre po potrebi, a koji će preuzeti dužnost po odobrenju Predstavniškog doma.
a) Predsjedavajući i ministri zajedno sačinjavaju Vijeće ministara i odgovorni su za provođenje politike i odluka Bosne i Hercegovine u oblastima kako je naznačeno u stavovima 1, 4 i 5 člana III, o čemu podnose izvještaj Parlamentarnoj skupštini (uključujući, najmanje jedanput godišnje, izvještaj o rashodima Bosne i Hercegovine).
b) Najviše dvije trećine svih ministara mogu biti imenovani sa teritorije Federacije. Predsjedavajući će, također, imenovati zamjenike ministara (koji neće biti iz istog konstitutivnog naroda kao i njihovi ministri), koji će preuzeti dužnost nakon odobrenja Predstavničkog doma.
c) Vijeće ministara će podnijeti ostavku ukoliko mu Parlamentarna skupština izglasa nepovjerenje.

5. Stalni komitet
6. a) Svaki član Predsjedništva će, po službenoj dužnosti, vršiti funkciju civilnog zapovjednika oružanih snaga. Nijedan entitet neće prijetiti silom niti upotrebljavati silu protiv drugog entiteta i ni pod kakvim okolnostima oružane snage jednog entiteta ne smiju uči niti boraviti na teritoriji drugog entiteta bez saglasnosti njegove vlade i Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Sve oružane snage u Bosni i Hercegovini će funkcionisati u skladu sa suverenitetom i teritorijalnim integritetom Bosne i Hercegovine.
   b) Članovi Predsjedništva će izabrati Stalni komitet za vojna pitanja koji će koordinirati aktivnosti oružanih snaga u Bosni i Hercegovini. Članovi Predsjedništva ujedno su i Članovi Stalnog komiteta.

Član VI
Ustavni sud
1. Sastav

Ustavni sud Bosne i Hercegovine sastoji se od devet članova.
a) Četiri člana bira Predstavnički dom Federacije, a dva člana Skupština Republike Srpske. Preostala tri člana bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava nakon konsultacije sa Predsjedništvom.
b) Sudije će biti istaknuti pravnici visokog moralnog ugleda. Svako ko udovoljava takvoj kvalifikaciji i ima pravo glasa može biti imenovan za sudiju Ustavnog suda. Sudije koje bira predsjednik Evropskog suda za ljudska prava ne mogu biti državljani Bosne i Hercegovine ili bilo koje susjedne države.
c) Mandat sudija imenovanih u prvom sazivu biće pet godina, izuzev ako podnesu ostavku ili budu s razlogom razriješeni na osnovu konsenzusa ostalih sudija. Sudije koje su imenovani u prvom sazivu ne mogu biti reimenovani. Sudije koje će biti imenovani nakon prvog saziva služiće do navršenih 70 godina života izuzev ako podnesu ostavku ili budu s razlogom razriješeni na osnovu konsenzusa ostalih sudija.
d) Za imenovanja koja se budu vršila nakon isteka perioda od pet godina od prvih imenovanja, Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti drugačiji način izbora troje sudija koje bira Predsjednik Evropskog suda za ljudska prava.

2. Procedure
3. a) Većina svih članova suda sačinjava kvorum.
   b) Sud će, većinom glasova svih članova, usvojiti svoj poslovnik o radu. Sud će voditi javne rasprave, a svoje odluke će javno obrazlagati i objavljivati.
4. Jurisdikcija

Ustavni sud će podržavati ovaj Ustav.
a) Ustavni sud je jedini nadležan da odlučuje o bilo kojem sporu koji se javlja po ovom Ustavu između dva entiteta, ili između Bosne i Hercegovine i jednog ili oba entiteta, te između institucija Bosne i Hercegovine, uključujući ali ne ograničavajući se na to: - Da li je odluka entiteta da uspostavi poseban paralelan odnos sa susjednom državom u skladu sa ovim Ustavom, uključujući i odredbe koje se odnose na suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.
- Da li je bilo koja odredba ustava ili zakona jednog entiteta u skladu sa ovim Ustavom. Sporove može pokrenuti član Predsjedništva, predsjedavajući Vijeća ministara, predsjedavajući, ili njegov zamjenik, bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; jedna četvrtina članova/delegata bilo kojeg doma Parlamentarne skupštine; ili jedna četvrtina članova bilo kojeg doma zakonodavnog organa jednog entiteta.b) Ustavni sud također ima drugostepenu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine; ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.

4. Odluke Odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
   
   
   Član VII
   Centralna banka

Centralna banka Bosne i Hercegovine je jedina ovlaštena institucija za štampanje novca i monetarnu politiku na cijelom području Bosne i Hercegovine. 1. Nadležnost Centralne banke odrediće Parlamentarna skupština. Međutim, u periodu od šest godina od stupanja na snagu ovog Ustava, Centralna banka neće moći davati kredite štampanjem novca, niti funkcionisati kao valutna komisija; nakon tog perioda Parlamentarna skupština može tu nadležnost dati Centralnoj banci.
2. Prvi Upravni odbor Centralne banke će se sastojati od Guvernera kojeg imenuje Međunarodni monetarni fond, nakon konsultacije sa Predsjedništvom, i tri člana koja imenuje Predsjedništvo, od kojih su dva iz Federacije (jedan Bošnjak i jedan Hrvat, koji će dijeliti jedan glas) i jedan iz Republike Srpske - svi sa mandatom od 6 godina. Guverner, koji neće biti državljanin Bosne i Hercegovine niti bilo koje susjedne države, može imati odlučujući glas u slučaju neriješenog ishoda glasanja.
3. Nakon tog perioda, Upravni odbor Centralne banke Bosne i Hercegovine će se sastojati od pet lica koja imenuje Predsjedništvo na period od 6 godina. Odbor će među svojim članovima imenovati Guvernera na period od 6 godina.

Član VIII
Finansije

1. Parlamentarna skupština će svake godine, na prijedlog Predsjedništva, usvojiti budžet kojim se finansiraju troškovi potrebni za izvršavanje nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine i međunarodnih obaveza Bosne i Hercegovine.
   2. Ukoliko se takav budžet ne usvoji blagovremeno, budžet za prethodnu godinu će biti korišten na privremenoj osnovi.
   3. Federacija će obezbjediti dvije trečine, a Republika Srpska jednu trečinu prihoda koji su potrebni za budžet, osim ako se prihodi ne prikupljaju na način kako je utvrdila Parlamentarna skupština.

Član IX
Opšte odredbe

1. Nijedno lice koje se nalazi na izdržavanju kazne, izrecčne presudom Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, i niti jedna osoba koja je pod optužnicom Tribunala, a koja se nije povinovala naredbi da se pojavi pred Tribunalom, ne može biti kandidat ili imati bilo koju naimenovanu, izbornu ili drugu javnu funkciju na teritoriji Bosne i Hercegovine.
   2. Naknada za lica koja obavljaju funkcije u institucijama Bosne i Hercegovine ne može biti umanjena za vrijeme trajanja mandata nosioca funkcije.
   3. Funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, održavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine.

Član X
Izmjene i dopune
1. Amandmanska procedura

Ovaj Ustav može biti mijenjan i dopunjavan odlukom Parlamentarne skupštine, koja uključuje dvotrećinsku većinu prisutnih i koji su glasali u Predstavničkom domu.

2. Ljudska prava i osnovne slobode

Nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne može se eliminisati, niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava niti izmijeniti ova odredba.

Član XI
Prelazne odredbe

Prelazne odredbe u vezi sa javnim funkcijama, važenjem zakona i drugim pitanjima izložene su u Aneksu II ovog Ustava.

Član XII
Stupanje na snagu

1. Ustav će stupiti na snagu po potpisivanju Opšteg okvirnog sporazuma kao ustavni akt, kojim se amandmanski zamjenjuje i stavlja van snage Ustav Republike Bosne i Hercegovine.
   2. U roku od tri mjeseca od stupanja na snagu ovog Ustava, entiteti će amandmanskim postupkom izmijeniti svoje ustave da bi se osigurala saglasnost sa ovim Ustavom u skladu sa članom III, stav 3, tacka (b).

ANEX I
Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini

1. Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (1948)
   2. Ženevske konvencije I-IV o zaštiti žrtava rata (1949), i Dopunski protokoli I-II (1977)
   3. Konvencija koja se odnosi na status izbjeglica (1951) i Protokol (1966)
   4. Konvencija o državljanstvu udatih žena (1957)
   5. Konvencija o smanjenju broja lica bez državljanstva (1961)
   6. Međunarodna konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (1965)
   7. Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) i Opcioni protokoli (1966 i 1989)
   8. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966)
   9. Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije u odnosu na žene (1979)
   10. Konvencija protiv mučenja i drugih surovih, nehumanih ili ponizavajučih postupaka ili kažnjavanja (1984)
   11. Evropska konvencija o sprečavanju mučenja, nehumanog ili ponizavajućeg tretmana ili kažnjavanja (1987)
   12. Konvencija o pravima djeteta (1989)
   13. Međunarodna konvencija o zaštiti prava svih radnika-migranata i članova njihovih porodica (1990)
   14. Evropska povelja za regionalne jezike i jezike manjina (1992)
   15. Okvirna Konvencija za zaštitu nacionalnih manjina (1994)

ANEX II
Prelazne odredbe
1. Zajednička prelazna komisija

1. a) Strane ovim ustanovljavaju Zajedničku prelaznu komisiju koja će biti ovlaštena da raspravlja o praktičnim pitanjima u vezi sa implementacijom Ustava Bosne i Hercegovine, Opšteg okvirnog sporazuma i njegovih aneksa, i daje preporuke i prijedloge.
   b) Zajednička prelazna komisija se sastoji od četiri lica iz Federacije, tri iz Republike Srpske i jednog predstavnika Bosne i Hercegovine.
   c) Sastancima komisije predsjedava Visoki predstavnik ili lice koje on odredi
2. Kontiutitet pravnih propisa

Svi zakoni, propisi i sudski poslovnici, koji su na snazi na teritoriji Bosne i Hercegovine u trenutku kada Ustav stupi na snagu, ostaće na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine.

3. Pravni i administrativni postupci

Svi postupci u sudovima ili organima uprave, koji su u toku na prostoru Bosne i Hercegovine u trenutku stupanja na snagu ovog Ustava, biće nastavljeni ili preneseni na druge sudove ili organe u Bosni i Hercegovini u skladu sa propisima kojima se uređuje nadležnost ovih insitutcija.

4. Državni organi

Dok ne budu zamijenjeni novim sporazumom ili zakonom, organi vlasti, institucije i druga tijela Bosne i Hercegovine će funkcionisati u skladu sa važećim propisima.

5. Ugovori

Svi ugovori koje je ratifikovala Republika Bosna i Hercegovina između 1.1.1992. godine i stupanja na snagu ovog Ustava biće dati na uvid članovima Predsjedništva u roku od 15 dana od njihovog stupanja na dužnost; svaki ugovor koji ne bude dat na uvid biće proglašen poništenim. U roku od 6 mjeseci poslije prvog zasjedanja Parlamentarne skupštine, na zahtijev bilo kojeg člana Predsjedništva, Parlamentarna skupština će razmotriti da li da otkaže bilo koji drugi ugovor[1].

[1] http://www.mvp.gov.ba/dobro_dosli_u_bih/drzavno_uredjenje/ustav_bih/?id=261

ISTORIJA BOSNE I HERCEGOVINE (ukratko)

Ilirsko doba

Područje današnje Bosne i Hercegovine je naseljeno od doba Neolita. U bronzano doba, neolitsko stanovništvo su zamijenili Iliri, narod koji je govorio zajednički indoevropski jezik. Treba napomenuti nekoliko ilirskih plemena na području današnje Bosne i Hercegovine. Glavni od njih, Dalmati, od kojih je vjerovatno nastala riječ Dalmacija, su živjeli širom zapadne Bosne, dok su u srednjoj Bosni bili Desitijati.

Liburni su vjerovatno historijski najpoznatije ilirsko pleme na ovim prostorima. Oni su živjeli u sjeverozapadnoj Bosni i bili su čuveni pljačkaši. Ardani su živjeli južno od Liburna, a Antiari su živjeli još dalje prema jugu. Druga ilirska plemena koje treba pomenuti su Labodi i Daorsi. Migracije Kelta u četvrtom i trećem vijeku prije naše ere su izbacile mnoga ilirska plemena sa bivših teritorija. Ipak, neka keltska i ilirska plemena su se miješali, kao što su Skordisci, mješovito ilirsko-keltsko pleme iz sjevernoistočne Bosne.

Prvi sukobi Ilira i Rimskog carstva su se dogodili 229. godine prije naše ere. U Ilirskim ratovima koji su trajali od tada do 219 p.n.e., Iliri su izgubili dolinu Neretve. U narednih 200 godina, brojne su bune i ustanci Ilira koji su pod rimskom upravom, i jedan takav ustanak je podignut i 6. godine n.e., u okolini Vareša i Vranduka (pod vodstvom Botona i Pineza) ali je žestokom akcijom Rimljana ugušen 9. godine n.e. u tako da za vrijeme cara Tiberija (9. n.e.), sve ilirske teritorije konačno prelaze pod rimsku upravu.

U primorju i uz donji tok rijeke Neretve živjeli su Ardijejci, koji su se bavili i plovidbom, za koju su od strane geopolitičkih neprijatelja prvenstveno romanskog i helenskog svijeta, neopravdano nazivani "piratima", iako su vršili presretanje tuđih, mahom rimskih brodova i kola, radi legitimnog naplaćivanja putarine i vodarine kao vida privređivanja. Ovo je dokaz da su Iliri bili suvereni na teritoriju današnje regije Bosne, koju tako vodeći istraživači Ilira danas nazivaju užom Ilirijom.

Rimsko doba

Godine 9. cijeli je teritorij nakon tamošnje posljednje pobune napokon postao rimskom provincijom naziva Ilirik. Rimski naseljenici, vojnici, i trgovci, su naselili nemali dio Dalmacije i osnovali nekoliko gradova u području što je danas Bosna i Hercegovina. Tako je Blagaj na rijeci Buni sagrađen na temeljima Rimskog grada Bona. Kršćanstvo je već bilo prisutno krajem 1. vijeka. Događaji od 337. do 395. godine su doveli do podjele Rimskog carstva, i provincije Dalmacija i Panonija su uključene u Zapadno rimsko carstvo. Opadanjem Rimskoga carstva u 5. vijeku dolazi do sloma vlasti kada Huni, i kasnije Goti osvajaju Panoniju i Dalmaciju. Kasnije i Goti doživljavaju poraz od strane Istočnoga rimskoga carstva ili Bizanta u Gotskom ratu (535-553). Od tada Bosna će biti dugo vremena u sastavu Bizanta.

Upadi Slavena

Od 6. vijeka započinju prodori Slavena preko rimskih provincija, uz česte pokolje lokalnog stanovništva poput pokolja preko 7000 žena i djece za samo dva dana 548. godine u Draču. U tom naletu propadaju mnogi gradovi, imanja, utvrde i hramovi. Slavenska sila bila je toliko nemilosrdna da je lokalno stanovništvo bilo prinuđeno prihvatati njihov jezik kako bi prividnom asimilacijom privolili slavenske horde da poštede živote stanovništva. Rimski historičar Procopius u zapisima iz 550. godine, označio je Slavene kao neviđene divljake i najveću opasnost po civilizaciju, dajući precizne podatke o svim njihovim pokoljima Ilira i Tračana. Navodi da je u tim pokoljima pobijeno ili odvedeno u roblje preko 4 miliona ljudi ili većina tadašnjeg stanovništva rimske provincije Dalmacije tj. Ilirije.

U 10. vijeku bizantski car Konstantin Porfirogenet, koji je prema istočnim izvorima bio i historičar, na području Hercegovine bilježi tri ranosrednjovjekovne kneževine: Paganiju, Zahumlje i Travuniju. Prvi poznati knez u Zahumlju bio je Mihovil Vičević (910 - 950). Kasnije Zahumlje navodno potpada pod vlast hrvatskih vladara Tomislava i Krešimira.

Srednjovjekovna Bosna

U srednjem vijeku na području današnje Bosne i Hercegovine postojala je država Bosna koja je na vrhuncu svoje moći bila jedna od najjačih balkanskih država. Prvi bosanski kralj je bio Tvrtko I Kotromanić, koji je krunisan u Milama kod Visokog.

Bosanska banovina

Sa uticajem vanjskih političkih situacija (najčešće Bizantije), i u Bosni se počelo raspadati rodovsko-plemensko društvo. Tako je do kraja 9. vijeka tadašnja Bosna postala država sa razvijenim feudalnim karakteristikama. Od početka 12. vijeka javlja se bosansko plemstvo koje je nastalo od rodovsko-plemenskih starješina. Prema ekonomskoj moći, vladajući stalež se dijeli na: velmože, vlastelu i vlastelčiće. Oni su uživali feudalne posjede koji su dobijani od ratnih zasluga, po uvjetu da po potrebi vrše vojnu službu.

Doba Bana Kulina

Želeći poslovnu saradnju sa susjedima, kako i međusobno pripomaganje u ratovima, Ban Kulin 1189. godine sa Dubrovačkom republikom na čelu sa knezom Krvašem, sklapa trgovački ugovor. Vrijeme Kulina označilo je potpadanje pod uticaj Bizanta, pa je zemljom uglavnom vladao mir. Skovana je i navodno narodna, a u biti sentimentalna poslovica koja glasi "za Kulina bana i dobrijeh dana". Krajem 12. vijeka počinju optužbe da Kulin štiti heretike (tj. nevjernike). To nije odgovaralo papi Inocentiju III koji je želio uništiti Crkvu bosansku, te poziva ugarsko-hrvatskog kralja na križarski pohod. Uviđajući kakva opasnost prijeti Bosni, Ban Kulin u prisustvu velikog broja podanika Crkve bosanske pred papinim izaslanikom na Bilinom polju kod Zenice 1203. godine javno prihvata učenje Crkve kakvo propovijeda Rim.

Kao nasljednik Kulinov 1230. pominje se Ban Matej Ninoslav. On je nakon niza ratova Bosni priključio Livno, župu Neretvu, te Ustipraču.

Dinastija Kotromanića

Ninoslava je nasljedio ban Stjepan I (1290). Novi bosanski ban imao je vlast samo uz obale Drine, tako da je navedeno stanje iskoristio moćan hrvatski feudalac Pavle Šubić, ban Hrvatske i Dalmacije, te svoju vlast proširio i na veći dio Bosne. Sin Pavla Šubića, Mladen, naslijedio je očeve titule i teritorije, te se starao i o budućem bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću. 1322. godine Stjepan II napušta staratelja te ratuje protiv njega na strani hrvatsko-ugarskog kralja Karla Roberta i drugih hrvatskih plemića. Uz njihovu pomoć protjerao je porodicu Šubića, te uspostavio vlast nad cijelim teritorijom Bosne. Svoj najveći uspon Bosna je doživjela za vrijeme svoga zadnjeg bana Tvrtka I (1353 - 1391). Nakon krunisanja Tvrtka I u Milama kod Visokog,1377. godine, Bosnom vladaju kraljevi.

Bosansko kraljevstvo

Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i poslije trenutka kada vlast nad dijelovima Bosne, kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojati titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih Stjepan II i u tome ubrzo definitivno sprječava i već 1322. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.

Teritorijalno širenje Bosne

Uskoro ban Stjepan II. Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (danas Hercegovina), te cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić također pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, i to od Dubrovnika do Splita, a Bosni pripaja također i Donje krajeve (Krajina), Usoru i Soli. Ban Stjepan II. Kotromanić podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob s Papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da dâ veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni, te i on sam službeno prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi, u kome zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni. Franjevci ubrzo formiraju Bosanski franjevački vikarijat čije će sjedište od 1340. biti u Milama, koji se vrlo brzo širi i uključuje u sebi mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunske, tako da već 1385. godine Bosanski franjevački vikarijat uključuje u sebi 35 franjevačkih samostana, od kojih su pak samo 4 bila na teritoriji Bosne. Udajom svoje kćerke Elizabete 1353. godine za ugarskog kralja Ludovika I., tada jednog od najuticajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i lozu Kotromanića približio svijetu više evropske politike.

Te iste 1353. godine, Ban Stjepan II. Kotromanić je umro, a sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom. Po njegovoj smrti na vlast dolazi bizantska marioneta Tvrtko I Kotromanić koji u tome trenutku ima samo 15 godina te ima velikih problema sa sređivanjem odnosa izmedju bosanskog plemstva. Ugarska na čelu s kraljem Ludovikom I pokušava iskoristiti Tvrtkovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu. Nakon što je zahvaljujući uticaju svog patrona Bizanta potvrdio svoje mjesto u Bosni, Tvrtko pripaja Bosni veliki dio Srbije, uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim Zetu i južnu Dalmaciju, uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske.

Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj

U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale, te kralj Tvrtko koristi tu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, te preuzima potpunu kontrolu nad cijelom Dalmacijom, zajedno sa ostrvima i pripaja Bosni Split, Trogir, Šibenik, te ostrva Brač, Korčulu i Hvar. U zadnjem desetljeću svoje vladavine, kralj Tvrtko je suočen s upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine, te u ljeto 1388. godine kod Bileće, kada Bošnjani na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem pobjeđuju Osmanlije. Iz bitke na Kosovu Bošnjani se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine ponovo nastupa nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana i opet ugarsko-bizantskim rivalstvom koje po ko zna koji put zavađa bosansko plemstvo. Ovo rezultira čestom promjenom bosanskih kraljeva, a i Ugarska također pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

Politička nestabilnost i napadi Osmanlija

Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine, novi bosanski kralj postaje Tvrtkov rođak Stjepan Dabiša. 1394. godine, nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast kralj Sigismund Luksemburški, te bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i nad dijelovima Dalmacije, koje osvaja novoustoličeni ugarski kralj. Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera bosansko plemstvo da za novoga kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju, koji je bio veoma prougarski orijentiran. 1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti prougarski orijentisanog kralja Bosne Stjepana Ostoju, te na njegovo mjesto postavlja probizantijski orijentisanog Tvrtka II., inače izvanbračnog sina kralja Tvrtka I. Ugarski kralj Sigismund Luksemburški povede 50.000 vojnika na Bosnu i u masakru na Doboru 1408. pobije skoro cijelu bosansku aristokratiju, nekih 200 porodica među kojima sve generale i admirale. Bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji daje vojnu pomoć da ovaj ponovo uspostavi svoju vlast 1409. 1414. godine na geopolitičkoj sceni pojavljuje se Osmansko carstvo. Ono podržava probizantsko bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, te ubrzo dolazi do sukoba izmedju Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne strane i Tvrtka II. i Osmanskog carstva s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi ugarski pomagači bivaju poraženi u srednjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti. Poslije njegove smrti njegov sin Stjepan Ostojić postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine kralj Tvrtko II. ponovno preuzeo bosansko prijestolje.

Propast bosanske države

Tvrtko, pak, ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakterizira obnova bosanskih gradova i jačanje uticaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti, 1443. godine bosansko plemstvo postavlja na vlast kralja Stjepana Tomaša. Najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tom pitanju, a taj sukob okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije kralja Tomaša, mada bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, tj. na području Huma. Ovo se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" i navodno po toj njegovoj tituli ovaj dio Bosne postaje kasnije poznat kao "Hercegovina". 1461. godine, Stjepan Tomašević, sin kralja Tomaša, postaje novi kralj Bosne. On se suočava s jakom prijetnjom od osmanskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni, te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Osmanskog carstva. Ugarski kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Osmanskom carstvu, čime je uvjetovala mir u Bosni. Godinu dana poslije, 1463. godine velika osmanska vojska, pod komandom Mehmeda II Osvajača napada Bosnu.

Bosanska kraljevska tvrđava Bobovac bila je prva koja je pala, 20.juna 1463. godine, nakon čega kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen osmanskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen. Poslije toga Bošnjani sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Osmanlijama i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne.

Osmanlijsko doba

Osmanlijsko carstvo je bilo u svojoj suštini vojna organizacija koju su interesirala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za osiguravanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novac za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva iz kojih se mogu vidjeti, što se Bosne tiče, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na islam, jer su ovi porezni registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovjesti, a također se iz njih može vidjeti i to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Osmanlija ili bilo koga drugog, koje bi značajno promjenilo etničku sliku Bošnjaka.

Bosanski ejalet

Godine 1527. uspostavlja se Bosanski ejalet koji 1580. prerasta u Pašaluk Bosna. Unutar Osmanlijskog carstva, pašaluk je bio najveća društveno politička jedinica, koja se sastojala iz više sandžaka, u slučaju Bosne osam. Bosanski ejalet je bio pod upravom beglerbega, a uključivao je u sebi okupirane dijelove današnje Bosne i Hercegovine, plus neke dijelove današnjih Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet kroz cijelo vrijeme osmanlijske okupacije. Prvo sjedište Bosanskog ejaleta je od 1527. bilo u Banjoj Luci,koje se 1639. godine seli u Sarajevo, zatim u Travnik 1697. godine i opet u Sarajevo 1850. godine.

Na vojnom planu u ovom periodu Bošnjaci služe kao "topovsko meso" okupatorima, bivaju regrutirani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodilo Osmanlijsko carstvo; od rata protiv Austrije od 1593. do 1603., rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669. godine, te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja, koje traje sve do 1683. godine, kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku, koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom bosanskih spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Također, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je bio odbijen. Potom se,1697. godine, događa jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 austrijskih vojnika dopire do Sarajeva i njegove branitelje zatiče potpuno nespremne za borbu, te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju grad koji je tada bio sjedište Bosanskog ejaleta sa preko 120 džamija. Austrijska vojska se povlači, a sam rat sa Austrijancima se završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira", u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Ovaj rat je bio prvi veliki vojni poraz Osmanlijskog carstva, jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije. Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Osmanlijskom carstvu, koje je "jedva dočekalo" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dogodi 1714. godine, poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovno postaje saveznik Veneciji te bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijeni. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, poslije čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne, te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne.

Sve ovo je rezultiralo da Turska Imperija povisuje poreze prema Bošnjacima, te se događaju velike pobune protiv Osmanlijskog carstva 1727., 1728., 1729. i 1732. godine. Sljedeća veoma bitna godina jeste 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke, te dolazi do novog primirja 1739. godine, kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne. Zatim, ponovno dolazi do velikih ustanaka Bošnjaka protiv Osmanlijskog carstva, koje se događaju 1745. i 1747. godine, a poslije velikog ustanka u Mostaru 1748. godine, sultan šalje pismo "upravitelju" Bosne, Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu:Bosna mora biti ponovo osvojena! Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja ustanicima poslije te naredbe i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovno nastavilo biti centrom nezadovoljstva prema Istanbulu, tako da je Mehmed-paša bio prisiljen da šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine. Godine 1788. je razvijen plan o osvajanju Balkana od strane ruske carice Katarine Velike i austrijskog cara Josipa II., te oni ubrzo naređuju napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima muslimanima, ukoliko polože oružje i predaju se, a također su se nadali i velikoj potpori Bošnjaka katolika i Bošnjaka pravoslavaca u cijelom tom planu. Kada, 1788. godine, ulaze u Bosnu, jedan mali dio Bošnjaka pristupa austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjera pruža žestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljni prodor. Bošnjacima je išla na ruku činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku, te konačno odustaju od te agresije 1791. godine, a zauzvrat sultan odobrava austrijskom caru zvanični status "zaštitnika kršćana" koji žive unutar Osmanlijskog carstva.

U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine, u Bosni je bilo 12 kapetanija, da bi krajem 18. vijeka njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu. Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne, što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Osmanlijskom carstvu, ali nisu više stranci direktno vladali, nego sami Bosanci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegiranom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod osmanlijskom okupacijom. 1813. godine sultan pokušava da umanji ovu nezavisnost, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente.

Veliki ustanak i borba za autonomiju

Godine 1831. diže se veliki ustanak Bošnjaka na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim bosanska vojska sa preko 25.000 vojnika nanosi značajan poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine u Sarajevu i zvanično proglašava autonomiju Bosne. To je praktično značilo punu nezavisnost Bosne iako je diplomatski poručeno sultanu da će se on i dalje biti smatran vrhovnim vladarom Bosne. Sultan potom uspijeva unijeti neslogu među Bošnjake među kojima nalazi izdajnike u liku Ali-age Rizvanbegovića i Smail-age Čengića. Šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, pa bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju. Pokret za autonomiju odnosno punu nezavisnost Bosne, biva ugušen tek 1850. godine. 1836. godine nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže ustanak koji je krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeći ustanak se desio 1840. godine kada ponovo Vezir biva istjeran iz Travnika, ali je i taj ustanak ubrzo ugašen od strane regularnih okupatorskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti koji je dijelio zemlju na 9 oblasti. Svaka oblast je bila pod vlašću kajmakama. 1875. godine izbija Hercegovačka buna i brzo se razvija u pravi ustanak koji ima zapažene rezultate.

Aneksija Bosne od strane Austrougarske

Godine 1877. Rusija, zajedno s Austrijom, proglašava rat Osmanlijskom carstvu i već početkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Istanbula, poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uvjete, koji su, naravno, išli puno više njima u prilog, nego njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovome sporazumu Rusija osigurava Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Osmanlijskog carstva. Bosna, pak, je po tome dogovoru ostala dijelom Osmanlijskog carstva, uz velike reforme, i po članku 14. toga sporazuma bosanski prihodi se od tada, pa u naredne tri godine, moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe. Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima navodno shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigiran u julu 1878. godine u Berlinu, na čuvenom "Berlinskom kongresu" gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod osmanlijskoj okupacijom, bude administrirana od strane Austro-Ugarske.

Austro-Ugarska

Okupacijom iz 1878. godine BiH je faktički ušla u sastav Austro-Ugarske monarhije. Ali, sve do 1908. ona je formalno-pravno ostala pod sultanovim suverenitetom. BiH je imala poseban državno-pravni položaj, te posebnu organizaciju i strukturu vlasti. Takvo stanje se zadržalo sljedećih 40 godina zahvaljujući 25. članu Berlinskog ugovora i tzv. Novopazarskoj konvenciji (Carigradska konvencija).

Dotadašnji Bosanski vilajet postao je Reichsland, sandžaci su postal okruzi, a kaze su pretvorene u kotare, dok su nahije bile kotarske ispostave. U toku austro-ugarske vladavine s povremenim izmjenama bila su 54 kotara s 23 kotarske ispostave. Središte vlasti bilo je preneseno na Zemaljsku vladu u Sarajevu. Službeno je počela raditi 1. 1. 1879. godine. Na čelu vlade bio je zemaljski poglavar.

Austro-Ugarska je nastojala okupaciju što prije pretvoriti u aneksiju BiH.

Istovremeno su se na teritoriji cijele zelmlje započila sve segmenteeli mnogi radovi na komunikaciji i što boljoj poveezanosti svih dijelova BiH. Grade se putevi, željezničke pruge, fabrike, otvaraju se industrijska preduzeća. Industrijalizacija je zahvatila sve segmente života. Iz svih dijelova Monarhije dolazi stručna radna snaga koja sa sobom donosi i nove običaje koji su još više obogatili BiH. Austro-Ugarska uprava otvara brojne obrazovne i kulturne institucije. A u to vrijeme osnivaju se i političke stranke i kulturna društva.

Ipak, okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine i dolazak Austro-Ugarske u BiH bio je veliki historijski zaokret i neizvjesni izazov za stanovništvo - prelazak iz jednog civilizacijskog kruga u drugi, u sasvim različitu kulturu i način života, koji su izazivali dramatične i sudbonosne posljedice u životu ljudi.

U takvoj situaciji 1908. dolazi do zvaničnog pripajanja BiH Austro-Ugarskom Carstvu. Time je Austro-Ugarska silom izmijenila ustavno-pravno stanje što je dovelo do velike krize i protivljenja Osmanskog carstva i Kraljevine Srbije aktu aneksije.Ipak, dolazi do političkog i finansijskog sporazuma te je aneksija priznata i od zemalja koje su se isprva protivile. U tim okolnostima, Sabor i Zemaljska vlada postale su najviši organi uprave.

U takvim okolnostima, 28. juna 1914. dolazi do atentata na prijestolonasljednika Monarhije nadvojvodu Franca Ferdinanda. Bio je to povod za izbijanje Prvog svjetskog rata.

Doba Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije

Pri kraju Prvog svjetskog rata u svim dijelovima Austro-Ugarske izbile su na površinu težnje njenih pokrajina za osamostaljenjem. Tako je bilo i u BiH. 11. 11. 1918. novoformirani Glavni odbor Narodnog vijeća BiH poslao je u Zagreb svoje predstavnike. Oni su postal članovi Narodnog vijeća države Srba, Hrvata i Slovenaca u jedinstvenoj državi. Kada je 1.12. 1918. proglašena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca već 31. 12. iste godine formirana je i Narodna vlada BiH koja je imala nadležnosti do 31. 1. 1919. Tadašnja se Vlada BiH preimenovala u Zemaljsku upravu. Njena prava su stalno bila smanjivana, dok se 1924. konačno nije u potpunosti ugasila.

U to vrijeme politički život u Bosni je obilježen socijalnim i ekonomskim sukobima oko problema vlasništva posjeda, te stvaranjem više političkih partija. Iako je država bila podijeljena na 33 oblasti koje su brisale tradicionalne geografske granice, ipak su bosanski političari kao što su Mehmed Spaho osigurali da Bosna i Hercegovina očuva svoju teritorijalni integritet.

Uspostavljenje Kraljevine Jugoslavije 1929. godine donijelo je ponovno povlačenje granica u banate koji su navodno zaobilazili sve etničke i historijske linije, ipak su izbrisale svaki trag bosanskog entiteta. Poznati dogovor Cvetković-Maček je stvorio Hrvatski banat 1939. koji je praktički bio surova podjela Bosne između Srbije i Hrvatske.

U tom period Bošnjaci su bili u posebno teškom položaju. Zemljoposjednicima je oduzimana zemlja, zatupljenost Bošnjaka u vlasti bila je zanemariva, bili su bez prava i bez vjerske autonomije koja je 1930. kraljevom odlukom reducirana. Ni Srbima i Hrvatima, izuzev uske grupe ljudi, nije bilo bolje. Vladalo je siromaštvo i bijeda. Privreda je stagnirala što se snažno odražavalo na družtvene i životne tokove.

Međutim, taj period je obilježen i početkom Drugog sjetskog rata već 1939. u Evropi, dok će Jugoslavija postati meta tek 6. aprila 1941. jer je pristupila trojnom paktu. 17. aprila vojska Kraljevine Jugoslavije je kapitulirala a okupirana teritorija BiH pripala je pronacističkoj NDH.

Tokom rata vlasti NDH su sistematski protjerivale i ubijale jevrejsko, srpsko i romsko stanovništvo, kao i sve one koji nisu pristajali na fašističke zakone i vlast.

Drugi svjetski rat

U julu 1941. započinje ustanak svih antifašističkih snaga protiv nacizma i fašizma. Ustanicima se pridružuje i KPJ.  Na čelu sa Josipom Brozom organizirali su multietnični pokret otpora jednostavno nazvani partizani.

25. novembra 1943. je u Mrkonjić Gradu Zemaljsko antifašističko  vijeće narodnog oslobođenja BiH uspostavilo Bosnu i Hercegovinu kao republiku unutar Jugoslovenske federacije, sa historijskim granicama koje su datirale još iz Osmanlijskog doba. To je potvrđeno in a Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 28. i 29. 11. 1943. Od 1943. godine i Saveznici počinju podržavati partizane, a fašisti od tada gube svaku podršku. Od tada partizani ostvaruju mnoštvo vojnih uspjeha. Od sedam neprijateljskih ofanziva na tlu Jugoslavije, pet je vođeno u BiH. Posebno su slavni uspjesi na Kozari, Neretvi, Sutjesci i Drvaru.

Na Drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sanskom Mostu 1944. donesena je Odluka da ZAVNOBIH postaje najveće zakonodavno i izvršno tijelo u BiH, te Deklaracija o pravima gđana BiH. Ovim i još nekim odlukama donesenim tom prilikom postavljeni su temelji državnosti BiH.

Na Trećem zasjedanju ZAVNOBIH-a u Sarajevu 1945. godine izgradnja vlasti je dovršena, a ZAVNOBIH je prerastao u Narodnu skupštinu BiH.

BiH je iz Drugog svjetskog rata izašla devastirana i osiromašena na svim poljima. Prema nekim procjenama, u toku Drugog svjetskog rata u BiH je život izgubilo 500.000 ljudi.

Jugoslavija (1945. – 1992.)

Odmah nakon rata, zbog stanja u kakvom se republika nalazila, država je započela intenzivnu rekonstrukciju i izgradnju. NAstavlja se i zakonodavna izgradnja zemlje. 30. 12. 1946. godine donesen i novi Ustav Narodne republike BiH prema kojem je predominantna državna svojima nad sredstvima za proizvodnju i prirodnim resursima. Zabranjen je rad svim političkim strankama osim KPJ, a uskoro i nacionalnim društvima. Stanje se popravilo nakon 1948. Od tada se BiH, kao i cijela Jugoslavija, kreću u pravcu tzv. samoupravnog socijalizma.

U narednim decenijama dolazi do privrednom prosperiteta: brojna uspješna preduzeća, izgradnja infrastrukture, uspjesi u zdravstvenom, obrazovnom, kulturnom sportskom životu. Međutim, nedostatak demokratskih sloboda osjećao se u zemlji. Krajem 60-ih i početkom 70-ih godina dolazi do mijenjanja ustava te se osjete značajne društvene ekonomske promjene i promjene u političkom sistemu.

U ovom periodu obrazovnom sistemu se poklanja velika pažnja. Otvara se veliki broj osnovnih i srednjih škola. Razvija se Univerzitet. Uspostavljaju se i otvaraju brojne ustanove: muzeji, pozorišta, biblioteke, dvorane, galarije itd. Zahvaljujući tome, nepismenost je do kraja XX. stoljeća u BiH svedena na minimalan procenat.

Ugled BiH u bivšoj Jugoslaviji bio je u stalnom usponu. Stvaralaštvo istaknutih pojedinaca i institucija bilo je zapaženo u svijetu.

Rapad SFRJ

Raspadom SSSR-a dolazi do nestanka komunističkih režima sa evropskog tla. Zbog toga je Evropska zajednica u Briselu 16. 12. 1991. donijela Deklaraciju o Jugoslaviji. Odgovarajući na Deklaraciju, vlada BiH je iste godine donijela odluku o priznavanju nezavisnosti i državnosti, Već tada su neke republike istupile iz SFRJ. Skupština BiH, slijedeći mišljenje Arbitražne komisije, u februaru 1992. godine donosi odluku o raspisivanju refenduma o nezavisnosti. Referendum je održan 29. februara i 1. marta 1992. godine. Na njemu se dvije trećine građana BiH izjasnilo za državnu suverenost i samostalnost. Vijeće ministara EU u Briselu 6. 4. 1992. donosi odluku o međunarodnom priznanju Republike BiH kao samostalne države. Isti dan započinje oružani sukob u Bosni i Hercegovini. U takvoj situaciji 22.5. 1992. BiH je primljena u članstvo UN-a. Već tada je započeo najstrašniji sukob koji je trajao do kraja 1995. godine. 

Zaključivanjem Dejtonskog sporazuma 21.11.1995. i njegovim zvaničnim potpisivanjem oko mjesec dana kasnije u Parizu uspostavljen je mir na prostoru BiH, a Aneks 4 Dejtonskog sporazuma postao je Ustav države BiH koja se od tada administrativno dijeli na dva entiteta, FBiH i RS, a entiet FBiH dijeli se dalljen je i district je na kantone koji se dijele na općine, dok entitet RS dijeli dalje samo na općine. Pored entiteta uspostavljen je i Distrikt Brčko.

Posljednje dvije decenije u BiH su obilježene rekonstrukcijom, izgradnjom i razvojem. Bosna i Hercegovina je trenutno u procesu približavanja Evropskoj Uniji, i u 2007. godini je potpisan Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju[1].

[1] https://www.visitmycountry.net/bosnia_herzegovina/bh/index.php/istorija

INFORMACIJE O BOSNI I HERCEGOVINI

Službeni naziv:  Bosna i Hercegovina (BiH) 

Zastava i Grb: 

Geografska lokacija:  Bosna i Hercegovina se nalazi na zapadnom dijelu Balkanskog poluotoka. 

Pogranične zemlje: Republika Srbija na sjeveroistoku, Republika Crna Gora na jugoistoku, Republika Hrvatska na sjeveru, zapadu i jugu.

Administrativna podjela: BiH je administrativno podjeljena na dva entiteta: Federacija Bosne i Hercegovine (F BiH) i Republika Srpska (RS) i Brčko Distrikt.

Entitetska struktura: FBiH je administrativno podjeljena na 10 kantona.

Kantoni su podjeljeni na općine. Na području F BiH je 79 općina.

Republika Srpska je administrativno podjeljenja na 62 općine.

Grad Brčko je zasebna administrativna jedinica - Distrikt. 

Površina:  Bosna i Hercegovina ukupno pokriva 51 209,2 km². Od toga: kopno 51 197 km² i more 12,2 km² 

Klima: Pretežno kontinentalna, mediteranska na jugu 

Broj stanovnika: 3531159 - Popis (30.09.2013. godine)

Struktura stanovnika:  Bošnjaci, Hrvati, Srbi i pripadnici ostalih naroda 

Glavni grad: Sarajevo 

Službeni jezici: Bosanski, Hrvatski, Srpski i dva pisma (latinica i ćirilica) 

Zvanična valuta: Konvertibilna marka (KM). (1 KM = 0,511292 Euro)[1] 

Najniža tačka: grad Neum, 0 m

Najviša tačka: Maglić, 2386 m

Obalna linija: 21,2 km

Bosna i Hercegovina se sastoji od četiri velike geografske cjeline. Srednja Bosna (12920 ckm, 1249000 stanovnika) zahvaća planinski srednjobosanski prostor; to je najrazvijeniji dio države koji je od najstarijih vremena raskršće i stjecište različitih utjecaja i interesa susjednih peripanonskih, krških i sub - mediteranskih krajeva. Bosansko-hercegovački visoki krš (11842 ckm, 325000 stanovnika) obuhvaća planinsko-krški prostor zapadne Bosne i Hercegovine; to je najslabije naseljen i najsiromašniji dio države - samo je 9% površine obradivo, a u gradovima živi manje od 30% stanovnika. Mediteranska regija, tzv. Niska Hercegovina (5399 ckm, 296000 stanovnika) najmanja je geografska cjelina Bosne i Hercegovine, to je zagorski prostor srednjeg primorja[2].

[1] http://www.bhas.ba/?option=com_content&view=article&id=52&itemid=80&lang=ba

[2] http://www.mvp.gov.ba/dobro_dosli_u_bih/geografski_podaci/?id=237