Pojam BOSANSKI JEZIK, što je historija ovog jezika više puta potcrtavala, prvi se put javlja u 15. stoljeću i to u djelu „Skazanije o pismeneh“, Konstantina Filozofa, i to u dijelu u kojem autor nabraja sveslavenske jezike. Upotrebljavat će se sve do 1907. godine kada ga Austro-Ugarska monarhija dokida i zabranjuje, a vratit će se u upotrebu devedesetih godina 20. stoljeća.
Pojam BOSNA, koliko je to do danas poznato, prvi put se javlja u djelu „De administrando imperio“ bizantskog cara i hroničara Konstantina Porfirogeneta u 10. stoljeću. Car srednjobalkansku samostalnu državu preciznije imenuje pojmom „horion Bosna“ – zemljica Bosna.
Pojam BOŠNJAK, kako je to do danas isticano, prvi se put pojavio u obliku Bošnjani i to u vladarskoj tituli ugarskog vladara Emanuela Komnena u 12. stoljeću, te će se u ovom obliku nastaviti u potrebljavati sve do pada Bosne pod osmansku upravu sredinom 15. stoljeća, kada će prevladati pojam Bošnjak. Ovaj će pojam sve do polovine 19. stoljeća označavati stanovnike Bosne bez obzira na to kojoj vjerskoj ideji ili praksi pripadaju. Nakon nacionalromantičarskih prekomponiranja identiteta, ovaj će pojam biti zabranjen sve do 1993. godine kada ga u aktivnu upotrebu vraća muslimanski dio ranijeg korpusa.
Nacionalna samosvijest počiva na znanju o sebi: o imenu zemlje, o svom nacionalnom imenu te o imenu jezika. Poznavanje najprije imenovanja a potom i sadržaja ovih identitetskih sastavnica, uvjeti su za utemeljeno znanje o svojoj nacionalnoj pripadnosti.